O Mostaru i iz Mostara je, otkad su odštampane prve novine na ovim prostorima, a pogotovo otkad se pojavio internet, napisano valjda na stotine reportaža, putopisa i sličnog. Iznad Mostara je Velež, ispod Veleža – šta bi drugo – Podveležje, a tu se dosadni ljudi s kamerom u rukama i stotinu pitanja na vrhu jezika pojave nemjerljivo rjeđe. E, zato ću kroz Mostar samo proći, a u Gnojnicama, nakon što spazim putokaz za Nevesinje, uključiti lijevi žmigavac, što ću ponoviti i nekoliko kilometara dalje, odakle ću dodati gas i „zaletjeti“ se uzbrdo.

Do posljednjeg našeg rata u devet podveleških sela živjelo je 3213 „živitelja“, kako stanovnike ili žitelje nazivaju stariji Podvelešci. (Čitavog života se bavim jezikom i poludim od sreće – od ostalog sam lud otprije – kad čujem novu riječ!) Rat je većinu podveleškiha sela i zaselaka ekspresno i temeljito poravnao sa zemljom, a također ih i dodatno, sada nevidljivom međuentitetskom granicom, podijelio na „njihova“ i „naša“. Tako se mostarskim, odnosno federalnim računaju Opine, Dobrč, Gornje Gnojnice, Svinjarina, Banjdol, Kružanj i Kokorina, a nevesinjskim, odnosno republičkosrpskim, Žulja i Rabina (s Bakračušom).

Otkad sam prije par godina pročitao izvrsnu knjigu jednog od naših najumnijih geografa dr. Tvrtka Kanaeta (1900. - 1967.) „Podveležje i Podvelešci“, što je Kanaetu na Prirodno-matematičkom fakultetu u Ljubljani bila i doktorska radnja, podveleški kraj mi je u putopisnim planovima, ispočetka maglovitim i nejasnim, dok jednom, prije dvije godine, istom rutom kojom se zaputih i danas, ne prođoh Podveležjem. Razloga je mnogo i uglavnom su od kamena: stećci, g(r)omile, tumuli, bunari, križevi…

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Spomenik poginulim pripadnicima Armije RBiH u Kružnju

Žulju i Rabinu – za dan se ne može obići ni izbliza čitavo Podveležje – ostavljam za neki drugi put, a s njima mi iza leđa ostaje i Kokorina. Prvi razlog da zastanem je plato prije Donjeg Kružnja, gdje je petorici poginulih boraca Armije RBiH, Amelu Vejzoviću, Elvedinu Omanoviću, Ramizu Rami Džihi, Halilu Ćoriću i Nurifu Dediću, podignut spomenik. Osim zajedničkog nišana i otvorene knjige sa, za današnje vrijeme, patetičnom patriotskom porukom, svakom je izrađen i kružni spomeničić. Stradali u borbama protiv Vojske Republike Srpske, doznat ću od čovjeka koji će načas zastati kao da nekog čeka, a ne čeka nikog nego ga zanima ko se to i zbog čega mota oko spomenika. Nikog drugog nema ni na prostranom parkingu, a ni oko novoizgrađenog, a nikad otvorenog društvenog doma nedaleko od spomenika. Okolo pase nekoliko krava kojima nisam posebno zanimljiv.

Nastavljam cestom između suhozida, ali ću prikočiti – nijedan na ovakvim slabo naseljenim terenima nije naodmet - kod polomljenog pješačko-biciklističkog putokaza, a potom i kod groblja, muslimanskog, kao što su i sva u federalnom dijelu Podveležja. Nailazim na još jedno manje krdo krava i, dumajući o tome kako su, primjerice, u Istri suhouzidi postali atrakcija, a kod nas se uglavnom mrve, ruše i zasvagda nestaju, stižem do prvih donjokružanjskih kuća. Živosti ima, ali pluskvamperfektne: na sve strane izrezana drva, pčele zuje oko košnica, a u baštama podobro zaglavičen kupus, taman, dok malo zahladi, za bureta i slane vode. Od živih stvorenja samo tri mace, i one svaka za sebe. Mrtvo je i oko područnog odjeljenja Osnovne škole „Omer Maksumić“, Saudijski fond za razvoju ju je, izgleda, uzalud obnavljao, ali ću na balkonu kuće preko puta napokon spaziti živa čovjeka:

- Moj ti, nekad se ovaj dio sela zvao Čaršija, a djece je bilo toliko da si, ako si krenuo iz avlije, morao sačekati da se raziđu, a sad… Ima, evo, deset godina da ne radi, nema nijednog djeteta – priča mi starina Ibro Dedić koju minutu kasnije, dok supruga mu Đulsa stavlja kavu i keks na stol. Taman im je bio vakat za kavu ili, što bi se reklo, „upao sam u turu“.

Kava je duža, tri šalice, pa će mi Ibro i Đulsa ispričati sve što me zanima o Kružnju, i Donjem i Gornjem. Selo je od srpske vojske bilo temeljito satrveno, „do zadnje šupe“, bježalo se, za početak, u susjedni Banjdol, a dalje kud je ko stigao.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Ibro i Đulsa

- Gotov' k'o i u onom ratu – prisjeća se Ibro – jer su tada, bila je 1941., došli Talijani i naredili da se, al' odmah, cijeli Kružanj iseli u Banjdol. Silu moraš slušat' pa sam i ja, dijete, bježao i naišao na neke talijanske vojnike koji su mi iz krušne peći izvadili i dali dva komada pite. Otac se sakrio u sijeno, jer su odrasle hvatali i vodili i tako se spasio, ali samo do 1942., kad je s još nekim mještanima odveden i nikad se više nije vratio. Puno kasnije su mi ljudi donijeli staro „Oslobođenje“ s popisom ubijenih i tu sam pročitao da je pokopan u Mostaru, u Šarića haremu.

Ibro je inače deset godina stariji od Đulse, imaju kravu, djeca su u Mostaru, dođu, donesu, pomognu što treba. E sad: rođen je 1937., a upisan tek 1941. Seoskom muhtaru se nije hodalo 'nako nego je čekao da se sakupi 20 djece pa bi ih onda išao upisati u Blagaj! Priča mi i o šoferskom životu, vozio je kamion, o tome kako je četiri godine bio sudac-porotnik i koju više proveo u Njemačkoj, a na kraju mi pokazuje i dva pretpovijesna tumula; jedna se zove Srpska gromila, a druga Zaranova gromila.

Tumuli zarasli, meni, laiku, ništa posebno, ima ih po Hercegovini kud god se krene, a ponegdje se nađu i u Bosni. Nekim „lijevim“, slijepim putom stižem do džamije, podignute, kako stoji na ploči pored ulaza, „prije 1873. Nova je građena 1975. do 1977., srušena u ratu, obnovljena 2001. Tiha i puna mira. Zaključana, ali je ključ u vratima pa se izuvam i čas kasnije stopala mi propadaju u crveni tepih. Klasika: fino ukrašeno „nebo“ s dugim arapskim kružnim natpisom, moćan luster, nešto bogoslužnih knjiga i košarice pune tespiha.

Ponedjeljak je i na cesti što vodi prema Svinjarini nigdje nikoga. S osmrtnice na oglasnoj tabli pored skretanja u mahalu Mali Banjdol upitno me gleda rahmetli Avdo Gosto iz Opina. Gledam i ja njega, devedeset prva godina nije malo, što pomislim svaki put u toku dana kad vidim njegovu smrtovnicu, a izlijepljena je po cijelom Podveležju. Oglasna tabla je na staničnoj „kućici“ od neožbukanih blokova, kakvih ću do spuštanja u Mostar vidjet još pet-šest. Vjetar je unutra nanio smeća, izgleda da ljudi ne ulaze. Promiču one kućice od blokova, kamene gromile i muslimanska groblja.

Mrtvo je sve do skretanja u Polje, gdje je cestu zakrčilo stado koza. Oko 120 ih je, kaže mi Selim Marić, koji se – a baš je užeglo! – probija na čelo stada, kako bi kozama iznio desetak kanti s vodom koje je već prije pripremio. Njegov pas šuti i samo me gleda. Koze znaju biti vrazi, a Selimove izgledaju „normalne“; samo će se napiti vode i bez zadržavanja se baciti u potragu sočnim za lišćem i travom. Pastirovo ime mi zvuči poznato, ali kad bi se poneko slovo promijenilo.

- Ma jest, Hurda mi je rod – odgovara mi. Ko je sad Hurda, pitam se? – Pa tako ti Salema (Marića, predsjednika Gradskog vijeća Mostara) zovu otkad se rodio, valjda je volio hurdu i tako mu ostalo.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Selim i njegovo stado

Selim mi objašnjava koje je čije groblje, svaki zaselak ima svoje, i šta gdje ima od onog kamenog blaga zbog koga sam u Podveležju. Malo nakon što se rastanemo, nailazim i na stado ovaca. Pastir zasjeo u hladovinu šipurka pozdravlja kratkim podizanjem desnice. U jednom od usputnih tumula, a stanem i zagledam svaki na koji naiđem, neko je nekad, vjerojatno tijekom posljednjeg rata, napravio rov i grudobrane.

Krave, koze, ovce, svega u Svinjarini osim svinja. Do rata je selo brojalo 692 stanovnika, a osim 179 Bošnjaka-muslimana, toliko je popisano 2013., drugih ovdje nema. Otkud li onda Svinjarina?! Doduše je bila pokrenuta procedura da se naziv promijeni u Smajkići ili Smajkićevo, po umirovljenom mostarskom muftiji Seidu ef. Smajkiću, rođenom ovdje. Čak se novo ime mnogo gdje našlo u opticaju, ali, evo, provjeravam – nije više ni Svinjarina, ni Smajkićevo/Smajkići, nego Podvelež. U stvarnosti, međutim, niko od šest-sedam mještana s kojim sam popričao, uključujući i postarijeg čovjeka kojeg zatječem u džamijskom dvorištu, ne spominje ništa osim Svinjarinu. Nije se, dakle, „primilo“. Opet službeno: dijelovi naselja su Jelovci, Mahala, Patkovići, Podvelež, Polje i Smajkići.

Svinjarina/Smajkićevo/Smajkići/Podvelež mi se prošli put učinilo većim. Središte je čitavog podveleškog kraja i nekako bih očekivao da „gori“ od ljudi, ali od toga ništa, čak, kao za inat, niko da naiđe dok slikam najuži centar, raskršće ispred maštovito uređene bašte restorana „Montanaro“. U bašti sjedi nekoliko iskonjaka, ali ne bih da ih ometam dok očigledno uživaju u dokolici – ko je meni kriv pa po ovakvoj žegi ne ležim u kakvoj debeloj hladovini! Niko se ne pomalja ni dok obilazim spomenik Podvelešcima (nekako mi grubo zvuči, a ne znam ni kako bih nazvao stanovnike po Svinjarini?!) poginulim u redovima Armije RBiH i civilnim žrtvama proteklog rata. Stotinu deset slika, stotinu deset mrtvih lica i turbe s njihovim imenima. Pano sa slikama vidjet ću malo kasnije u trijemu džamije, a na crnomramornoj ploči pored slika poginulih izbrojit ću još 63 imena stradalih civila. Dabome da je prazan i nogometni stadion s dvjema tribinama, a nikog, čak ni konja, nema ni iza leđa spomenika, u ograđenom prostoru male ergele, obogaćene mini zip-lineom i drugim sadržajima za djecu. Da tu katkad sigurno bude živo, vidljivo je po ugaženoj travi oko ograde, a na to ukazuje i – svaka mu čast ko je „dopelja“ ovdje – prazna crveno-bijela kočija. Rahmetli Avdi Gosti društvo na banderi pravi vršnjakinja mu Saja Brkan iz Velikog Banjdola.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Džamija u Svinjarini

U džamiju ću, ispostavlja se, kao i u Donjem Kružnju – ključ je u vratima. Stara je ovdje stajala od 1836., a nova podignuta kad i ona u Kružnju. Rat je i ovdje sve pretvorio u pepeo, uglavnom, evo je, veća od kružanjske i, vanjskim „kockastim“ izgledom, a i unutarnjim uređenjem, s česmom za uzimanje abdesta unutar „kocke“, okruglim levhama iznad visine mihraba i lusterom „na kat“, donekle „gospodskija“. Ograđena kamenim zidom, kojeg konji ipak nekako preskoče, čim oko same džamije ima poprilično konjskog izmeta.

Prazna je, na onog stričeka ću naići kasnije (i prijaviti mu da sam bez pitanja ulazio u džamiju), kao i ambulanta finog pročelja, za koju – nigdje nikakva natpisa ili table – ne bih ni znao šta je da kroz stakleni portal u jednoj od prostorija ne vidim stalažu s kartonima pacijenata i jedno veliko H u hodniku. Čudna mi je tabla na kapiji, prema kojoj je zgrada obnovljena u sklopu ECHO-ovog „Programa podrške zanatskih aktivnosti“, ali dobro, neka radi (a valjda nekad radi), ostalo je, pogotovo forma, nebitno. Ma, mislim, kirurzi ustvari i jesu mehaničari, ubace šipku od titana umjesto slomljene kosti, zašarafe i kažu „gotovo“ :) Škola, za razliku od kružanjske, radi, čujem to dok snimam firmu Lovačkog društva „Velež“ i kuću sa zabarikadiranim ulazom pored školske zgrade; kroz otvoren prozor dopire glas mlade nastavnice koja vazi nešto o kretanju vode u prirodi.

Selo kao selo, kako god se sad zvalo, ništa posebno, ali oko sela, to je neka druga priča. U dolasku sam primijetio stećke pored ceste pa se sad vraćam do njih. Svinjarska lokva, tako se naziva predio, a u blizini se, stotinjak metara od stećaka, čim se pređe preko blagog srta, doista nalazi velika lokva; kad zasuši pa voda svuda „otanča“, u lokvi je, za napajanje stoke, ipak bude. Ima je i sad, dok je susjedna, manja i plića, suha.

Srednjovjekovnih nekropola u Podveležju ima napretek, a ova je, zovu je Pod krstinom ili Humčica, s 88 stećaka, jedna od najbrojnijih. S jedne strane ju je ko zna ko i kad oivičio plitkom bijelom crtom naredanog kamenja. Bošnjaci su, od tri naroda, nekako najsentimentalniji prema stećcima, mada se, ne sporim, nađe i drugih koji održavaju nekropole kao da im je pod stećcima rodbina. Ovdje ništa, makar je pedesetak metara dalje i dvodijelno fino ograđeno i uredno muslimansko groblje. Nekad je, doduše, bilo nešto, čemu svjedoči istrula klupa usred nekropole i prazan zahrđali nosač table. Razloge ću vidjeti zagledajući stećke: ima i ponešto drugih ukrasa, bordura, polumjeseca i rozeta, na jednom je čak nekakav stvor satiru nalik, a pogotovo su lijepi i jasni na jedinom sljemenjakom s postoljem, smještenom pored masivne ploče, bit će nekad glavnom seoskom gazdi ili nekom velikom junaku, budući da je na gromadi isklesan štit probijen mačem. Štit se vidi na još jednom sandučaru. Jedan broj stećaka razbaškario se na blago povišenom terenu, moguće pretpovijesnom zemljanom tumulu.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Svinjarska lokva

Međutim, najčešći ukras je – križ! Isti simbol može se naći diljem Podveležja, primjerice i nedaleko od ove nekropole, u Husnića ogradi, a u Kokorini – valjda mi jednom i to dođe na red – čak i jedan masivni s ukrasom kakvom nema nigdje - Kristovim likom! Stvari postaju još jasnije kad mi onaj striček koga zatekoh u u džamijskom dvorištu uputi kako da nađem još nešto vrlo zanimljivo: „Stani“, kaže, „ kod naše Svinjarske lokve, pređi na drugu stranu puta, uspentraj se preko suhozida i traži – sigurno ćeš ih naći!“

Na prvu baš i ne zvuči obećavajuće, ali je striček – drugih orijentira naprosto nema – ipak objasnio najbolje što je mogao pa nakon par minuta traženja nailazim na križ viši od mene, što će reći da mu nadzemni dio premašuje dva metra i svakako je jedan od najviših srednjovjekovnih u našoj zemlji. Moćni ukrasi s prednje i stražnje strane slični, samo su s unutarnje strane jasniji, bolje vidljivi. Još jedan, vjerojatno iste visine, leži prevaljen i zarastao u grmlje, a pored njih su tri ogromna sandučara. Okolo samo grmlje i zreli plodovi gloga kojim se sladim zagledajući neću li spaziti još štogod, ali nema više ničega.

E, sad… Mediji su prije par godina izvijestili o tome kako je gotovo trometarski križ – za onaj uspravni rekoh da je dvometarski jer ne znam koliko ga još ima u zemlji – u Svinjarini, koji se nalazio među stećcima i vidio se s ceste, preko noći „nestao“, a nađen je u obližnjoj šumi. Ne znam je li to onaj povaljeni, a ne da mi se još jednom vraćati u selo i propitivati. Bio ovaj ili ne, za takvu „operaciju“ trebalo je upotrijebiti teške građevinske strojeve. Tada su mještani kazali novinarima da je križ, kako se nalazio na uzvišenju, izgledao „viši od džamije“ i, izgleda, kvario vjerski ambijent. Budući, međutim, da ničeg iz Podveležja, nijednog tumula, g(r)omile ili nekropole nema na popisu nacionalnih spomenika, za što bi ih neko najprije trebao predložiti da bi se tamo našli, a dosad niko nije pokazao dobru volju za to, odnošenje križa u šumu zasmetat će samo onima koji su nemoćni uraditi nešto da se stvari vrate u prvotno stanje i šteta koliko-toliko popravi. Da neko sutra doveze bager na Radimlju, digla bi se čitava država i za dan bi se na internetu pojavilo stotinu tekstova; kad je u pitanju križ u čeljustima bagera, ništa, nula bodova.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Štit na sljemenjaku na Humčici

Ostavljam iza leđa križeve, nekropolu i selo s nekoliko imena pa ću trknuti do staračkog doma, službeno Centra za stare i iznemogle osobe, koji je u prekrasnom podveleškom ambijentu prije dvije godine izgradila Islamska zajednica u BiH. Na ulazu u kompleks je džamija, a tu su i hotel, restoran, igralište za djecu i mnogo drugih sadržaja. S parkinga vidim samo dvoje mlađih ljudi, vjerojatno domskog osoblja, kako na terasi piju kavu.

Može biti da je križ, a možda je i onaj sljemenjak s postoljem, nadgrobnjak Vlahe Svinjarevića, čovjeka koji se spominje kao jedan od pet vlasnika kuća iz poimeničnog popisa sandžaka vilajeta Hercegovina, usto i džerah-paše, danas bismo rekli šefa kabineta bosanskog namjesnika Ajas-paše. Na to da su Podvelešci bili katolici, prvi, još 1629., kada je u Podveležju navedeno 60 odreda katoličkih kuća, ukazuje biskup Dominik Andrijašević. Imali su crkvu svetog Petra. Dr. Tvrtko Kanaet uvjerljivo potvrđuje tu tezu, ne našavši nijednu podvelešku obitelj izvan toga, a islamizacija je ovdje, o čemu nema nijednog suprotnog mišljenja, započela tek sredinom 17. stoljeća, kada su od Turaka stradali izvjesni fra Martin Martinac i njegov „dijak“. U Mostaru se može čuti priča kako je ondašnjem biskupu Pavlu Žaniću malo prije izbijanja rata anonimni mještanin Svinjarine poslao vrijedno staro misno ruho koje su sačuvali njegovi preci. Biskup je mudro odlučio ne davati medijima nikakve informacije o neobičnom daru. Čak ni Hivzija Hasandedić, još jedan od odličnih poznavatelja Podveležja, pišući o podrijetlu ovdašnjih rodova, ne navodi nijedan s muslimanskim identitetom stariji od 18. stoljeća, a obilazeći sva podveleška mezarja ne nalazi ni jedan jedini stari nišan.

Spuštajući se prema Dobrču i Fortici nešto se mislim: možda bi Podvelešci ipak imali dobrog razloga vratiti onaj križ na staro mjesto i fino ograditi i Humčicu i ostale nekropole?! Kao što su fino ogradili muslimansko groblje pomalo neobičnog imena: harem Krstine…